Pesnik Vitomir Vito Nikoloć rođen je 1934. godine u Mostaru. Na početku rata, izbegao je u Nikšić rodni grad svog oca. Veoma rano ostao je bez porodice. Majka mu je umrla od tuberkuloze, oca su mu ubili Italijani a brat mu je stradao od bombe. Nakon rata, živeo je u sirotištima do svoje 18. godine. U svojim stihovima često je pisao o generaciji koja je morala da shvati svu okrutnost života u dobu kada se „teško šta shvata”.
Iako je bio bolešljiv i dosta vremena boravio u bolnicama i sanatorijumima, ponekad je priređivao književne večeri u kafanama, pred brojnom publikom koju je znao da razgali i uzbudi svojim stihovima. Bio je inspiracija mnogim muzičarima. Vitove stihove opevao je Miki Jevremović u svojoj pesmi “Pijem”.
Vito Nikolić radio je i kao novinar u dnevnom listu “Pobjeda”. Nije pristao da se uključi u ratno-huškaču propagandu ovog lista u septembru 1991. godine i zbog toga je dobio otkaz. Teško je podneo rušenje Starog mosta u Mostaru i granatiranje Dubrovnika.
Preminuo je 1994. godine. Sahranjen je u Nikšiću.
Vito je bio i ostao legenda Nikšića. U tom gradu postoji šetalište koje nosi njegovo ime.
Upoznajte se ili se podsetite njegovih stihova koji će vas sigurno ostaviti bez daha.
INTIME
Noćas tako želim da me neko voli,
pregršt nečije nježnosti mi treba;
noćas ću sve da zaboravim i prebolim
i da se vratim u naručje neba.
Ja sam bio kafanski i više niči,
i bio pust i prezren – neželjen ko grobar
Noćas bi htio sebi – dječaku da ličim
i da mi opet kažu kako sam dobar.
*
Dobrojutro, jutro sneno,
dobrojutro, nebo plavo.
Hvala ti za ljubav, ženo,
hvala ti za ležaj, travo
UMJESTO MOLITVE ZA DALEKU
Ponekad, davna, sjetim te se,
a nešto toplo zasja u duši
kao od dobre stare pjesme
što se slučajno zapjevuši.
Gdje li si noćas, ti daleka,
da li si negdje svila dom,
ili još uvijek, kao nekad,
lutaš ponoćnim Beogradom.
Da li još tražiš onog čudnog,
onog iz tvojih snova vrelih,
koga si tražila uzaludno
i one noći kad smo se sreli.
Traži, samo traži, tragaj,
on ipak jednom mora doći
iz tvojih lijepih snova, draga,
u tvoje nimalo lijepe noći.
Kao što dođu ove pjesme
iz divnih šuma nepoznatih
pravo u naše ružne nesne,
u gorku zbilju kasnih sati.
Ponekad tako sjetim te se,
a nešto toplo zasja u duši
kao od dobre stare pjesme
što se slučajno zapjevuši.
BEZ SVEGA MOGU
Bez svega mogu –
bez ruku,
bez nogu,
bez glave se
čak
osjećam
mnogo komotnije,
ali bez srca
– bez srca ne mogu,
tog malenog srca
svojeg i svačijeg.
I OPET JESEN
I opet jesen
opet tutnje beskrajne kiše po Nikšiću,
i opet stare, crne slutnje,
i opet sam si, Nikoliću.
I opet neka pisma duga,
očajna pisma bez adrese,
a niđe drage, niđe druga,
samo ta jesen, opet jesen.
A šta ako prosviram taj metak
kroz ovo čelo neveselo,
pa onda počne sve iz početka,
život, stradanja, pa opet čelo..
A šta ako nema zaborava,
ako je to vječna igra kruga,
a šta ako tamo ispod trava
boli ova ista ljudska tuga.
PJESMA
Na drum palo nebo malaksalo
ne može se dalje, Vitomire,
i do sad se s mukom bitisalo,
umiri se veliki nemire,
svako te je nadanje izdalo.
SLIKA SA PERIFERIJE
Pjeva pijana kafanska drolja
zvučno kukovima vrteći u krug
uporno kao zubobolja
priča nešto moj pijani drug.
Pijan sam eto ali šta to mari
pustite me dragi ja vas molim
u ovom životu ima puno stvari
koje samo pijan mogu da odbolim.
Sa tornja odzvanja kasna ura
opominjuć na san nepospale nas
ulicom pijan vjetar tetura
psujući nešto na sav glas.
NEKA ME NE BUDE
Neka me ne bude kad budem prestao da volim
jer tada od mene ne bi ostalo ništa
– možda samo ugarak neki goli
od čitavog ovog velikog ognjišta
PRVI SNIJEG
Sonja, izađi da skitamo,
imam ludu želju večeras da lutam.
Sonja, izađi i iznesi samo
malo nježnosti ispod kaputa.
Malo nježnosti, malo samo,
zalogaj jedan za ogromnu glad.
Sonja , izađi da skitamo ,
noćas je nestvarno lijep grad.
DRUMOVANjA
Pjevaju u meni drumovi snažni,
drumovi dobri ko dlan očin.
Moram danas otić nekud, da potražim
malo odmora za umorne oči.
Idem bez pozdrava, bez poruka,
ovako lijepo pomućenog uma,
da tražim okuka, okuka, okuka,
i iza svake – samo parče druma.
Pustite me, pustite da odem,
bez pitanja kako i zašto i dokle,
drumovi uvijek nekuda vode,
a ja sam nomadskom glađu proklet.
NEDJELjA U GRADU N
Tumara gradom nedjelja,
ide od kuće do kuće,
ko da je slučajno naljegla,
pa ne zna šta će ni kud će.
Zastane ispred izloga,
da tobož kosu popravi,
a otud nema nikoga
da je bar okom pozdravi.
U krčmi nađe tišinu,
na trgu, opet, tišina,
praznuju ljudi prazninu
i svud je samo praznina.
Tumara gradom nedjelja,
tek da vrijeme ubije;
ko da je greškom naljegla
pa sad bi nekud – što prije.
