Srpska šljiva pravi je domaći brend među voćkama. Ona čini 40% stabala u Srbiji.
U Srbiji se gaji veliki broj sorti, od autohtonih, čiji je tipičan predstavnik šljiva požegača, prastara i autohtona srpska sorta šljive, pa do najplemenitijih.
Prva u julu kreče čačanska rana, ali i odomaćena nemačka sorta rutgešteter. Zatim sredinom meseca pristiže kalifornijska plava šljiva, a kraj meseca i ceo avgust rezervisan je za domaće sorte: timočanku, čačansku najbolju, čačansku lepoticu, čačansku rodnu… U septembru nam stiže najbolja od najboljih, originalna, domaća, srpska šljiva požegača, ali, tu su i ruska šljiva i američki stenlej.
Od drugih sorti u Srbiji se po gde-gde gaje i: aženka, belošljiva, viktorija, drenovka, zelena renkloda, ilinjača, imperial, Italijanka, metlaš, Moravka, nansijka, papračanka (debeljača), prezident, sitnica, trnovača, fruškogorska bela, cimerova rana, crvena ranka, džanarika…
Procenjuje se da autohtone sorte, čiji prinosi osciliraju i lošijeg su kvaliteta, čine polovinu ukupnog broja stabala. Otkup šljive se kreće od osam odsto do 15 odsto ukupne proizvodnje, a veoma male količine se prodaju u svežem stanju.
I ne vole samo Srbi u Srbiji srpsku šljivu. Srpske sorte šljive su među vodećim u Češkoj, a jedna od najzastupljenijih je čačanska lepotica.
Ipak, autentična i najstarija sorta šljive sa naših prostora je čuvena požegača (madžarka, bistrica). Ova prastara odomaćena sorta, kroz istoriju je uvek bila najzastupljenija među sortama šljiva u Srbiji. Smatra se najkvalitetnijom sortom šljive uopšte, mana su joj samo relativno sitni plodovi, ali veliki problem u njenom gajenju predstavlja izuzetno izražena osetljivost prema virusu šarke šljive, koja ugrožava sam opstanak sorte.
Deblo požegače je osetljivo na izmrzavanje, naročito na jugozapadnim položajima. Kruna je gusta, piramidalna, i odlikuje se velikom nosivošću. Grane su elastične i retko se lome pod teretom ploda. Može se kalemiti na dženariku i belošljivu. Kasno lista, naročito klonovi poznati u narodu kao poznice.
Cveta kasno i eksplozivno, a jedan pupoljak sadrži 1,3 cveta. Samooplodna je, pa može da se gaji u monosortnim zasadima bez oprašivača. Počinje da rađa u četvrtoj godini i, uz primenjenu punu agrotehniku, rađa redovno i obilno.
Smatra se da je u Evropu (Grčku) došla još pre nove ere. Nekada je bila vodeća sorta šljive kod nas. Sazreva krajem avgusta i početkom septembra a na većim nadmorskim visinama i kasnije. U hladnjačama se plod može čuvati do mesec dana.
Šta dalje sa ovom sortom, velika je dilema ne samo kod proizvođača već i od naučnih institucija, upravo zbog njene preosetljivosti na virus šarke. Požegača je pronela slavu srpskog šljivarstva po svetu. Najveću ekspanziju imala je krajem 19. i početkom 20. veka. Tada se požegača u Srbiji proizvodila u velikim količinama, sušila, prerađivala u pekmez i rakiju i izvozila po celom svetu. Godine 1917. otkriven je virus šarke šljive u Ćustendilu u Bugarskoj i od tada počinje propast i nestajanje požegače kao sorte.
U Srbiji, ova sorta se do današnjih dana najviše zadržala u njenim zapadnim delovima. Istočna, centralna i južna Srbija skoro da nemaju požegače i zdravih stabala koja imaju ekonomsku opravdanost gajenja.
U valjevskom kraju i ostalim delovima zapadne Srbije požegača se najviše gajila i širila šezdesetih godina prošlog veka. Tada su na imanjima zadruga pravljeni veći kompleksi zemljišta na kojima su podizani zasadi požegače. Pored zasada, u skoro svakoj zadruzi pravljene su i industrijske sušare za sušenje plodova. Sada tih zasada nema, oni su pokrčeni, zemlja vraćena bivšim vlasnicima, a sušare porušene ili van funkcije. Nestale su velike površine pod šljivom požegačom.
U proizvodnju je uvedena američka sorta stenlej, sorta krupnijeg ploda i tolerantna na šarku. Ona se brzo širila po Srbiji i sa sobom nosila virus šarke koji će se kasnije raširiti po celoj zemlji i doprineti ubrzanom propadanju požegače.
Kada svi Srbi jednoga dana budu stali pod jednu šljivu, kako kaže stara narodna izreka, ni ta šljiva, po svemu sudeći, neće biti srpska.
opanak.net, zdravasrbija.com