Njegoš je pre odlaska u Rusiju, gde će biti rukopoložen za arhijereja, boravio nekoliko dana u Kotoru. U Dobroti je bio gost kod jedne katoličke porodice Ivanović i tom prilikom je napisao pesmu “Srbin Srbima na časti zahvaljuje“.
Pesma „Srbin Srbima na časti zahvaljuje“ napisana je 1833. godine i trebalo je da bude objavljena kao dodatak „Glasu kamenštaka“.
Međutim, pesma je 1834. štampana u štampariji na Cetinju i to na jednom listu.
Njegoš ovu pesmu posvećuje kotorskim rimokatolicima, trgovcima Lumbardićima kod kojih je 1833. boravio i kontima Ivanovićima sa kojima ga je vezivalo prijateljstvo.
SRBIN SRBIMA NA ČASTI ZAHVALJUJE
Kako odoh iz slobodnih gorah,
mišljah u njih Srpstvo ostaviti,
a međ’ tuđim uljesti narodom,
kom običaj ni jezika ne znam:
vjera druga, carstvo, misa druga;
mišljah prezren ka i krvnik biti
radi vjere – svijeta nesloge.
No ja sasvim drugojače nađem:
bih dočekan u Kotoru krasno
u srpskojzi kući Lumbardića.
Tu tri dana ka u trenuć prošli
pravom čašću i veseljem srpskim;
dok četvrti, na uranak sunca,
konte Josif iz Dobrote dođe
sa njegova dva mila sinovca,
dva sinovca kako dvije vile.
Tek se stasmo, bratski s’ izljubismo,
pitasmo se za život i zdravlje,
i u govor dug iskreno srpski
staše sva tri konta govoriti:
„Volja nam je, stari prijatelju,
da nam kuću pođeš vidijeti
(ne đe drugo veće u Dobrotu)
sa svom braćom koja su ti ovđe,
našom braćom hrabrim Crnogorcma.“
Mi bez molbe, kako Crnogorci,
iz riječi na noge skočismo,
tri četiri lađe napunismo;
njini momci odvezu nas brzo.
Mi odmaha, tridest i četiri,
u bijelu dvoru njihovome
božu pomoć njima nazovemo,
oni nama: „S dobrom srećom došli!“
Zagrle nas kao svoju braću
i sjednu nas u pozlatne stoce,
pak odmaha kafu i rakiju;
kad ispismo kafu sa rakijom,
sve nas zovnu za sto blagovati.
Za nj veselo i dugo sjeđesmo
časteći se svakom đakonijom,
jošt za svakom drugo pijuć vino,
u nj spominjuć care i ćesare
koji dobra srpskom rodu žude,
pak i slobod crnogorskog gnj’jezda,
a za zdravlje jedan drugom, zna se.
Pošto ti se muški napijemo
i veselo srpski ismijemo,
konte Josif i dva mu sinovca
načnu opet od sveg srca molit
da svi kod njih noćit ostanemo,
a i dalje koliko nam volja
ka u pravog Crnogorca kuću.
Mi s grohotom i s potresom dvora:
„Bismo, konti, božja vi je vjera,
za neđelju, manje ni sahata!
Ko bi bježa od ovakvog dobra
i od takvog bratskog prijateljstva?
Al’ nam prost’te, jer nemamo kada:
brod nas čeka, a vjetar je za nas.
Nego zbogom i fala vi na čast!“
Onđena se bratski izgrlimo,
gotovo se s plačem razdvojimo.
Mi k svojemu namjerenu putu,
s prijateljma rastasmo se t’jelom,
ali dušom nigda ni dovijek.
O, vi Srbi, svud li srpstvujete,
dužnost čojstva pravu ispunjate!
Srpstvuj djelom, vjeruj što vjeruješ:
laktom vjere glupost čojka mjeri,
a ozbiljnost djelom i vrlinom!
Petar II Petrović Njegoš
