Sigurno ste u našem narodu čuli da, kad neko govori dugo i isprazno, ponavljajući stalno jedno te isto, obično se za njega kaže: Ovaj sve jedno/isto kao Švaba tralala.
Ovaj inače široko rasprostranjen, opštepoznat i često upotrebljavan frazem u srpskom jeziku se dugo upotrebljava, gotovo već dvesta godina. Još ga je Vuk Karadžić (1787–1864) čuo u narodu i uneo u svoju zbirku Srpske narodne poslovice i druge različne kao one u običaj uzete riječi (1849). Vuk je uz sam frazem dao i objašnjenje njegovog nastanka. On kaže:
“Pripovijeda se kako su đavo i Švabo pogodili da jedan drugoga nosi, dokle onaj koji se nosi ne ispjeva jednu pjesmu. Tako najprije uzjaše đavo na Švaba i započevši najdužu pjesmu koju je znao, stane pjevati, a kad je svrši, onda Švabo uzjaše na đavola, ali mjesto kake prave pjesme zaintači pjevati tralala, i tako Švabo prevario đavola, te ga je morao nositi čitav dan, a pjesmi ni kraja ni konca.”
Švaba je u nas, kao što se zna, pogrdan naziv za Nemce i Austrijance. U svesti (i istorijskom iskustvu) našeg naroda Švabe su, pored Turaka, bile vekovni neprijatelj, pa je čudno što se baš Švabi pripisuje tolika domišljatost. Ovo može biti i dokaz da je priča inspirisana frazemom, koji je postojao i ranije kao reakcija našeg naroda na refrene u nemačkim pesmama, koje nije razumeo i koje je pamtio samo po stalnom ponavljanju.
Ovo “tra-la-la” predstavlja uzvik (uzet iz nemačkog jezika) koji se pripeva u pesmi (obično posle svake strofe). Od toga su izvedeni onomatopejski glagoli tralakati i tralalakati pevati, u značenju ponavljati u pevanju tralala.
