Misli Vladete Jerotića koje nam svakodnevno krče životni put ka otkrivanju sopstvenog bića i našeg pravog smisla i postojanja…
“Nije preterano smatrati da je najveća nesreća za ljude i ovu planetu na kojoj žive – katkad potpuna, katkad delimična nesposobnost jednog velikog broja ljudi da vole. Isto tako ne izgleda mi nimalo preterana misao da se čitavo čovečanstvo i zemlja pod njim održavaju pre svega zahvaljujući onim malobrojnim ljudima koji su ustanju da vole.”
„Čovek je zadovoljan i naslađuje se kada ga neko voli, ali je radostan kada on voli. Ljubav i radost svakako su čovekove osobine i doživljaji koji ga čine najvećom snagom prirode.“
“Voleti drugog čoveka znači razumeti ga, a svakako i – opraštati mu. Nije, doduše, lako voleti čoveka onakvog kakav jeste, ali samo ako budemo u stanju da ga ne prihvatimo već i da ga zavolimo upravo onakvog kakav jeste, podstaći ćemo ga da bude onakav kakav može da bude.”
„Ono što čovek stvarno voli u sebi i kod drugoga je njegov idealni Ego čije je poreklo duboko, sa korenima i u prošlosti čovečanstva. Najviši cilj razvoja svake osobe treba da bude „…ne samo uzimanje i zadovoljavanje fizičke napetosti već i radosno davanje i predavanje sebe drugome.“
„Sve je uvek prisutno unutra u čoveku. U dubinama njegovog nepreglednog, nesvesnog života. Cela prošlost, individualna i kolektivna. Stalno sam iskušavan, stavljan na vagu i meren, i sebe samog stalno merim da vidim, jesam li što otežao životnim iskustvom, jesam li bar malo skladniji, harmoničniji, mudiriji, životno zreliji?”
“Samo je čovek taj koji ne oprašta ni sebi ni drugima, nego traži osvetu, bilo agresijom kažnjavajući druge, često nevine ljude i narode, bilo danas sve češće, kažnjavajući samog sebe, navlačeći na se nesvesno sve moguće psihosomatske bolesti – alkohol, drogu, oboljevajući od depresije i dovodeći sebe do samoubistva.”
“Brak je doživotni izazov partnerima! Potrebno je paralelno samopopravljanje. Potrebno je da ostane bar malo ljubavi, poštovanja i interesovanja za partnera. Partner poznaje našu Senku, Personu, Animu, Animusa, ona ne može i neće da nam se divi.“
“Čovek može biti prinudno usamljen, ali dogodi se i da sebe samog izoluje. Razlozi su mnogostruki: uskraćena prava, uvrede, sujete, razočarenja.” Citira Jungove reči:
“Ako ste usamljeni, to je zbog toga što ste sami sebe izolovali, ako ste dovoljno skromni nećete nikada ostati usamljeni. Pokušajte da siđete i naučite skromnost i nećete nikada više biti sami.”
“U samoći, čoveku se otvara put u sopstvenu dubinu. I ako on uspe da siđe u nju bez straha i zaziranja, vratiće se obogaćen na površinu i tek tada, kada je otkrio svoje JA, imaće i pravi put prema bližnjem, prema TI.
“Neki drevni mudrac je rekao: Kad nešto želiš u životu, najpre moraš razmisliti hladnim razumom, zatim toplim srcem prihvatiti, a potom čistim rukama izvršiti.“
“Svaki čovek ima jednu ili više “slepih mrlja” u sebi, i to upravo za one strane svoje ličnosti koje su bitne za ličnost, a koje on upravo ne želi da opazi i prihvati kao deo sebe.”
„Prirodnoj težnji prema ljubavi potrebni su povoljni uslovi za razvoj. Jer voleti drugog čoveka znači i razumeti ga, a svakako i – opraštati mu. Nije, doduše lako voleti čoveka onakvog kakav jeste, ali samo ako budemo u stanju da ga ne samo prihvatimo već i da ga zavolimo upravo onakvog kakav jeste, podstaći ćemo ga da postane onakav kakav može da bude.“
