Sećamo ga se od detinjstva, pamtimo ga kao jednog od omiljenih pisaca za decu. Branko Ćopić napisao je preko trideset knjiga za decu, među kojima su neke od svima najomiljenijih: “Doživljaji mačka Toše” (1954), “Orlovi rano lete” (1957), “Magareće godine” (1960), “Bašta sljezove boje” (1970), “Doživljaji Nikoletine Bursaća” (1955), svakako najpoznatija basna u stihu “Ježeva kućica” (1949) i mnoge druge. O sebi kao piscu za namlađe jednom prilikom je rekao:
“Pisanje za djecu za mene je najljepši posao, najprijatnija zabava i najbolji odmor. Kad završim jednu knjigu za djecu, ja se osjećam tako veseo i raspoložen kao da se vraćam s neke velike majske svečanosti”.
Srpski i jugoslovenski pisac Branko Ćopić (1915–1984) rođen je u Hašanima u Bosni. Nižu gimnaziju je završio u Bihaću, učiteljsku školu pohađao u Sarajevu, Banjoj Luci i Karlovcu, a filozofiju i pedagogiju studirao je u Beogradu. U svom podgrmečkom zavičaju nalazio je inspiraciju za većinu svojih dela. Akteri njegovih priča bili su siromašni seljaci, sanjari i prosjaci, deca, skitnice i nadničari… Početkom 1950-ih godina Ćopić je počeo da piše i satirične priče u kojima je oštro kritikovao ružne pojave u tadašnjici. Jedna od takvih priča bila je i „Jeretička priča“ objavljena u „Ježu“ koja je pokrenula lavinu osuda sa vrha partije i vlasti.
Kao pesnik Ćopić će možda ponajviše ostati prepoznatljiv prema pesmi “Mala moja iz Bosanske Krupe” u kojoj sa setom peva o svojoj gimnazijskoj ljubavi.
“Bilo mi je dvanaest godina,
prvi put sam sišao do grada
iz mog sela, tihog i dalekog,
kad susretoh tebe iznenada.
Eh, dječačke uspomene glupe!
Mala moja iz Bosanske Krupe!
Jesi li me spazila il’ nisi,
zbunjenoga seoskoga đaka,
svjetlokosog i očiju plavih,
u oklopu novih opanaka,
kako zija u izloge skupe?
Mala moja iz Bosanske Krupe!
Naišla si kao lak oblačak,
tvoj me pogled za tren obeznani,
zaboravih ime i očinstvo,
kako mi se zovu ukućani.
Iznevjerih poput sablje tupe.
Mala moja iz Bosanske Krupe!
Tekli tako gimnazijski dani,
uspomena na te ne ocvala,
modra Una u proljetnje noći
tvoje mi je ime šaputala.
Lebdjela si ispred đačke klupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!
Brzo minu naše đakovanje,
lagan leptir sa krilima zlatnim,
ipak tebe u srcu sačuvah
kroz sve bure u danima ratnim.
Ta sjećanja mogu l’ da se kupe,
mala moja iz Bosanske Krupe?
Sad je kasno, već mi kosa sijedi,
gledam Unu, ćuti kao nijema,
zalud lutam ulicama znanim,
sve je pusto, tebe više nema.
Ej, godine, nemjerljive, skupe!
Zbogom, mala, iz Bosanske Krupe!”
Prisetimo se još nekih od najlepših reči Branka Ćopića:
“Lutat ćeš dugo svijetom bijelim, sa viteškim žarom, no jednoga dana korakom neveselim, vratit ćeš se domu starom, sjetit ćeš se jednom svega i prosuzit ćeš znam, kao brod bez stijega, lutat ćeš vječno sam!”
“Kad na jesen iz hasana krenem, nasred une vodenica stara, podseti me na brujanje vrijedno seoskoga mlina potočara. Tu ostaše moji dani plavi, ispod vrbe, u prohladnoj travi.”
“Gdje su među ljudima granice? Nema u čovjeku ni Vlaha ni Turčina. Postoji samo golema ljudska bijeda i nevolja. Jednako i vlaška i turska.”
“Pričaće dugo i s ljubavlju, ali samo lijepe stvari. Samo lijepe stvari, jer to jedino ostane iza čovjeka i to je bilo jedino bogatstvo naših dječaka.”
“Živimo u Jugoslaviji, a ne smijemo ni beknuti da smo Jugosloveni! E, čija li je to konjska pamet izmislila da mi je samo znati!”
“Potopljen kao i svaka prošlost, zavičaj će živjeti svojim životom nijeme sjenke i za vedra, sunčana dana, on će se vjerovatno čak i nazirati u bistroj, mirnoj vodi jezera.”
“Često tako dok izbijaju pozni noćni sati, mukli i usamljeni, i na duši biva teško, u gluho doba kad pada snaga i čovjek stoji sam pred strahotama, sjećam se tada pomrlih dana djetinjstva.”
“I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet između smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini, i strašnog blještavog mjesečevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuče u nepoznato.”
OPANAK