Veliki srpski pesnik i diplomata, Jovan Dučić, važio je za osvajača brojnih ženskih srca u gradovima u kojim je službovao, zavodnika koji je od jedne zaljubljene grofice na poklon dobio vilu u centru Budimpešte (koju je poklonio svojoj zemlji i u kojoj je i danas ambasada Republike Srbije), čoveka koji je, priča se, na pitanje zašto nema kuću u Beogradu, odgovorio: „Šta će mi kuća, kad ću jednom imati čitavu ulicu?“.
Jednog jesenjeg dana 1893. godine u Bijeljini je, na početku uzbudljivog životnog puta, osvanuo Jovan Dučić. Prvo zaposlenje koje je našao nakon završene somborske Preparandije (Učiteljske škole) bilo je u Srpskoj osnovnoj školi (današnja OŠ „Sveti Sava“) u Bijeljini.
Pod uticajem jugoslovenskih slobodarskih ideja i talasa nacionalnog buđenja koji su zahvatili tadašnju Bosnu i Hercegovinu, Dučić se odmah uključio u društveni život Bijeljine, privlačeći pažnju okoline kako već tada bogatim duhom, tako i hercegovačkim stasom i naočitošću. Vrlo brzo po dolasku u Bijeljinu, sa vršnjacima – trgovcima, zanatlijama i rijetkim službenicima, osnovao je amatersku dramsku grupu koja je izvodila komade nacionalno-romantičarskog sadržaja.
U to vreme, središnji kulturni događaji su bile Svetosavske akademije, a na Akademiji u hotelu „Drina“ 1894. godine Dučić je kao učitelj imao i uvodni govor.
Na ovoj svečanoj akademiji mladi Dučić upoznao je Magdalenu – Magu Živanović, unuku bogatog bijeljinskog trgovca i jednog od najuglednijih Bijeljinaca. Na toj svečanosti Magdalena je recitovala Zmajevu pesmu “Svetli grobovi”. Kasnije je Dučić ovako opisivao Magdalenu: „Al’ i beše devojka, rođo moj, da je ne bi aman u svoj Posavini našao! Mani se, čoče, ko je nije video, nije mu ni oko zapelo za njom.“ Njihovi savremenici su o mladoj Magdaleni govorili da je volela da se poslednja pojavljuje u kolu, jer je držala do toga da svi na nju obraćaju pažnju. Bila je uvek lepo obučena, držeći u ruci pri igranju crvenu maramicu kojom je često mahala, a ostale su im u sećanju i njene crvene papuče u kojim je igrala.
Između dvoje mladih ubrzo je planula ljubav, koja je od početka bila osuđena na propast, što će Jovanu i Magdaleni doneti oreol bijeljinskih Romea i Julije. Krajem 1893. godine mladi ljubavni par se tajno verio i, verovatno pod Dučićevim uticajem, Magdalena je počela da piše poeziju, postavši tako prva bijeljinska pesnikinja. Ubrzo je o ljubavi Živanovićeve unuke i siromašnog učitelja počelo da se priča po čaršiji i svi su čekali da vide šta će se dogoditi i kako će reagovati Magdalenina porodica.
Naravno, u to vreme je bilo teško preći preko klasnih razlika i Magdalenin otac nije dozvolio da mu se kćerka uda za siromašnog čoveka iz nepoznate daljine i za nju je tražio priliku ravnu sebi po bogatstvu i položaju. Kao patrijarhalno vaspitana ćerka, Magdalena ga je poslušala i nije se udala za Dučića, ali je bila dovoljno odlučna da se ne uda ni za „priliku“ koju joj je našao otac, bogatog trgovca iz Brčkog.
Kraju Magdalenine i Jovanove je doprinela i sila mnogo moćnija od bijeljinske čaršije i porodice Živanović. U maju 1894. godine policija je izvršila premetačinu Dučićevog stana i pronašla dve rodoljubive pesme u kojim Dučić, između ostalog peva:
“Ne trza te užas bede, nit’ te trza užas rana,
Mirno spavaš, mila majko, teškim sankom okovana,
Zarudiće lepša zora, lepšom dobu svanut dani…”
10. jula iste godine Dučić je, na osnovu rešenja Zemaljske vlade, morao da zauvek napusti Bijeljinu i svoju Magdalenu. Dopisivali su se još nekoliko godina, a onda su Dučićeva pisma prestala da dolaze. Svojevrsna pesnička prepiska je ostala zabležena i na stranicama književnog časopisa „Bosanska vila“ u kojem su objavljivane njihove pesme.
Magdalena je pisala:
Nad grančicom đeno slavuj bolno jeca,
Spustila se noćca tija,
Đe potočić tiho bruji, vetrić pirka
I grančicu lako nija:
Tu umorna duša moja mira traži
I u čežnji tebe čeka:
Grudi dršću, usne šapću, bono, tijo,
Kad ćeš doći izdaleka…?
A Dučić joj je „odgovarao“:
Tebe tražim dan kad mine
I spusti se veo noći,
Kad zvezdano nebo sine,
I po tihoj, po samoći,
Mesec bledi kad zaplovi
Po pučini neba plava
…
Tebe tražim slatko lane
I plamene tvoje oči
I sve dane prosnivane,
Probdivene strasne noći –
I vesele, burne sate
I jad što me seća na te…
Magdalena nikad nije prebolela rastanak sa Dučićem i sve do smrti, 1956. godine, živela je u kući svoje mladosti, usamljeno i u nepoverenju prema spoljnom svetu, zaboravljena gotovo od svih. Jedina uteha su joj bila bezbroj puta pročitana Dučićeva pisma.
A ni Dučić, i pored nebrojenih ljubavnih avantura, verovatno nikad nije prebolio Magdalenu, o kojoj je često sa setom pričao svojim prijateljima.
U znak sećanja na dvoje pjesnika i romantičnu ljubavnu priču, SPKD “Prosvjeta” iz Bijeljine postavilo je na Magdaleninu već oronulu kuću 2006. godine bareljef sa Maginim i Dučićevim likom i natpisom:
“U ovoj kući cvjetala je vječna neugasiva ljubav između prve pjesnikinje u BiH Magdalene Mage Živanović 1876—1956 i Jovana Dučića 1871—1943, velikog srpskog pjesnika koji je u Srpskoj osnovnoj školi u Bijeljini 1893—94 imao svoje prvo službovanje.”
Na nevelikom spomeniku u bijeljinskom groblju Pučile, tamo gde su sahranjivane najuglednije porodice, stoji uklesano “Ovđe počiva Magdalena Nikolić-Živanović, prvo nadahnuće pjesnika Jove Dučića i sama pjesnik”.
Izvor: Zvanična prezentacija opštine Bijeljina