Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina…
Pišući o svojoj Emini, Šantić sigurno nije mogao predvideti da će njegova inspiracija i nadahnutost krasnom Mostarkom ostati zapamćene kao najlepše reči o momačkoj čežnji i zanesenosti lepotom jedne žene.
U blizini Muzeja Hercegovine, kod Lučkog mosta stoji statua Emine Sefić-Koluder, žene čija lepota i danas živi u jednoj od najlepših ljubavnih pesama napisanih na ovim prostorima. Emina je zaista postojala i živela u Mostaru, a stariji Mostarci su je viđali sve do pred kraj šezdesetih godina prošlog stoleća. I pored velikog značaja Šantićeve poeme, pitanje je da li su njih dvoje ikada razmenili ijednu reč.
Ovako je sve počelo…
Aleksa Šantić rođen je u Mostaru 1868. u jednoj od najuglednijih trgovačkih, pravoslavnih porodica, koja je poticala s planine Čabulje, u okolini Drežnice. Kao vrlo plodan i talentovan pesnik 1902. godine u časopisu Kolo objavljuje svoju pesmu Emina, u kojoj opisuje lepotu mostarske devojke Emine Sefić – Koluder. Pričalo se da im starosne dobi nisu bile iste. Ona je bila devojče od desetak ili možda koju godinu više. Takođe, Šantić i njegova muza nisu pripadali istoj religiji.
Emina je bila ćerka starog hafiza Emina Sefića. Po tadašnjim običajima, koji su bili neka vrsta zakona, devojka nije smela pogledati muškarca a kamoli s njim stupiti u razgovor. Bila je lepa kao i većina Mostarki ali nekako se isticala svojom lepotom i karakterističnim osmehom na licu. Mnogi se sećaju njene plemenitosti, blagog osmeha i vedrine. Bila je jednostavna i skromna. Ni sa čim nije pokazivala niti isticala da je iz imućne porodice.
Navodno je Eminin otac, čim je primetio da se momci sve više za nju interesuju, naredio da odmah počne nositi feredžu kad izlazi van iz kuće i avlije.
Naime, blizu kuće imama Sefića živeli su Šantićeva sestra i zet. Aleksa je neobično voleo svoju sestru Persu kojoj se ispovedao i često je posećivao njen dom. Tako je jednog dana u komšiluku sreo imamovu kćer. Bila čedna i veoma mlada kada je opevana, imala je svega 14 godina. Šantić ju je susretao na česmi gde je s ibrikom dolazila da naspe vodu i posmatrao u komšijskoj bašti. Bio je inspirisan lepotom njene rane mladosti i svojoj sestri Persi jednom prilikom priznao da će o tome napisati pesmu.
Emina Sefić tek se “zacurila”, a priče o njoj kružile su po celoj čaršiji. Mladići su govorili da Sefićeva kćer nije žensko, već “dženetska hurija” – lepotica iz raja.
Po sokacima i mahalama krenu priča o hafizovoj šćeri, ljepotici. Kako joj bujna kosa spletena u teške zlatnosmeđe pletenice igra po leđima; kako su joj oči od žežene kadife, usne – zrele trešnje, alice; dva reda zuba – dvi niske bisera; kako joj je Alah podario lice zaruđele breskve; kako joj pod bijelom košuljom zakopčanom sedef – pucetom do pod vrat i pod svilenim, cvjetnim dimijama igra jedro, zdravo tijelo, tanko u struku, mamno u hodu – pričalo se tad o Emini.
U knjizi “Mostarenje” Miše Marića nalazi se deo navodnog razgovora između Alekse i njegovog brata Pere koji se naljutio jer je Šantić o lepoti Emininoj morao da javi čitavom svetu preko novina:
Pa si zabrlj’o, moj Aleksa, da ne može gore. Stariji sam ti brat, ne ljuti se na me, niko ti više dobra od mene ne želi, ali ti moram po duši reći šta i kako je, a bogami i čaršija sve to vidi. Imade li ti išta lijepo iz muslimanskog života za opjevat’, nego kako imama Sefića šćer vrcka kroz bašču s ibrikom u ruci?
Lijepo žensko nije grijeh pogledati, ali preko tuđih taraba ćuriti i telaliti to po novinama – ne ide. I to ti malo, okren’o si pjevanije po priredbama. Gđe će ti duša, to je tvoja briga. Moja je briga obraz Šantića. OBRAZ, razumiješ li? Od kada je đed Petar, bog da mu duši prosti, sišao u ovu čaršiju, mi smo se, Šantići, s muslimanima lijepo pazili i još pazimo. Pošteni su ljudi, dobre komšije. I stalne mušterije… A ti baš zapeo da nas istjeraš iz ove ljepote! Gđe ćemo mi, Šantići? Na konja, pa nazad u Bogodol, il’ u Trst, na brod, pa u Ameriku? Ne valja nijedno. Jedva smo se kutarisali one vukojebine pod Čabuljom, gđe vuk i međed jedu ovcu, a sušica i sifilis čovjeka. A u Ameriku kako je ko otiš’o, nije se vratio. Ako nije šta stek’o k’o da ga na ovoj zemlji nikad nije bilo, a ako je i stek’o, opet se vrati u tegli od kiselih krastavaca; ni u prahu mu se tamo ne ostaje. A sad ćeš nam ti bruku i šuhu na kuću navući. Nikad odrasti, moj braco, nikad se pameti dozvati, vikao je brat Pero, glava kuće.
Aleksa Šantić bratu je odgovorio u svom stilu:
Ne znam, Pero, šta je tu bruka. I ne znam šta to ima ljepše u životu od čiste ljepote. A čista ljepota je vizija, san… Ne gledaš očima, ne dodiruješ rukom. Samo je dušom možeš osjetiti, a pjesmom reći.
Prelepu Eminu, čim je stasala za udaju, od njenog oca zaprosio je naočit i bogat trgovac Avdaga Koluder. U to vreme on je bio glavni trgovac u Mostaru te je prvi u Mostar doneo radio i dovezao automobil. Navodno, Emina ga nikad pre nije vijela niti su je roditelji pitali za pristanak.
Rodila je čak četrnaestoro dece od kojih mnoga nisu preživela. Danas su Eminini potomci rasuti po svetu a neki još uvek žive u Mostaru i u Sarajevu. S jednim od njenih naslednika pre dvadesetak godina je razgovarao mostarski novinar Mišo Marić. Njen sin Besim preneo je sećanja svoje majke o Aleksi Šantiću:
– Sretala sam ga često, kad bih išla u mekteb, u školu, ja l’ na česmu. Riječi razmijenili nikad nismo. Viđala bih ga izdaleka, skockan kao da je sad iz Beča došao. Najviše se cipela sjećam. Uvijek uglancane, sjaje, a po njima pale pantole, porezati bi se mogao kako su opeglane… Jednom sam čula kako neko pjeva u Ćorovića avliji. Pjevao je “Kara majka sina Ahmeta” uz violinu, tamburicu i šargiju. Pjevao je jedan glas, žalovito. Kasnije sam čula da mu je to bila najdraža pjesma, pa sad mislim kako je on pjevao. Zagledala ga u prolazu, sine, velim ti, nisam. Ali se pričalo da je bio lijep čovjek – sjećala se Emina Sefić- Koluder.
I još su prepičavali njeni unuci i praunuci da je mnogo volela Šantićeve pesme u izvođenju sjajnog Himze Polovine, ali bi uvek, kada ih čuje na radiju, posramljena napuštala prostoriju.
#Bista #Emina #Šefić #Mostar #Bosnia #Herzegovina pic.twitter.com/swXTGXNq5N
— Stari Mostar (@StariNoviMostar) February 23, 2015
Emina je umrla 1967. u 83. godini. 27. maja 2010. bronzana statua Emine otkrivena je u Mostaru na Šantićev 142. rođendan. Statuu je izvajao Zlatko Dizdarević u periodu od tri meseca i nije bila zasnovana na njenim fotografijama, nego je to bila umetnička vizija bosanske lepote. Oblikovana je s odećom koje su žene nosile u Bosni i Hercegovini na prelazu u 20. vek.
Eminina praunuka Alma Ferović Fazlić, po profesiji sopranistkinja koja živi i radi u Sarajevu, imala je želju da “Eminu” obradi na savremeniji način. Pogledajte njeno izvođenje i spot i videćete da je slavna Emina zaista morala biti krasne lepote sudeći po genima koje nose njena pokolenja.
