„Šala (i te kakva zbilja) nastavlja se u kafani kada Zoran, alijas Ibi, identifikuje te vlastodršce, drugove rukovodioce, sakrije se iza stolice kao dete, uperi u njih prst i sve ih, imitirajući štektanje izmitraljira”.
Ovako je, između ostalog, velikog glumca Zorana Radmilovića opisao nedavno u razgovoru za Nedeljnik Dejan Čavić, autor knjige „Urbana glumačka moderna Ateljea 212″.
Tako je u Dubrovniku, u Ulici od Puča, zdipio epitrahilj iz pravoslavne crkve, zabavljao općinstvo pokazujući kako i crkva jeste jedan veliki teatar – ali nijednog trenutka ne sprdajući se sa religijom. Igra se nastavlja čak i u zatvoru, ali ni tu joj nije kraj.
Jednom se u kafani Zoran prelaprda, nepoćudno nešto po mišljenju narodne milicije o narodnoj vlasti reče, pa u haps ga strpaše. Probde noć u stanici u Majke Jevrosime, ode sutradan Mihiz da ga vadi, komandir ga pusti, a on će: ‘Ne idem ja kući bez drugara sa kojima sam ovde noć proveo. Zovite mi advokata!’
Nedeljnik
